sjecanja na rahmetli hadzi kasim ef. masica
Halil Mehtic | Novi Horizonti br/str. 19 U 82. godini života, 3. februara 2001./10. zul- kade 1421. hidžretske godine, preselio je na ahiret hadži Kasim-ef. Mašic. S obzirom da me za ovog istaknutog imama, hatiba i muallima vežu prijatne uspomene i, nadasve, iskrene prijateljske veze, osjecam neizrecivu potrebu da napišem nekolilko rijeci o njemu, prisjecajuci se nekih detalja iz njegova života, za koje držim da su interesantni kao pouka našim cijenjenim citaocima.
Kasim-ef. bio je uzor svim istinskim pregaocima za islam. On je bio muallim iza kojeg su ostale generacije muslimana temeljito naucenih principima islama i posebno pravilnom ucenju Kur'ana. Neizmjerna želja i upornost da polaznicima vjeronauke prenese svoja znanja redovno su rezultirali uspjehom.
Njegov pedagoški rad nije prestajao ni nakon izdržanih 13 godina zatvora, kada mu je bila zabranjena svaka djelatnost, kao ni nakon odlaska u penziju, kada su neki njegove casove vjeronauke za razlicite uzraste doživljavali kao svojevrsnu provokaciju i samoisticanje. No, njega nisu zanimale price zlobnih lijenih. Sam je govorio: “Ako mogu reci da sam u necemu za života uspio onda je to moj ta'limul - Kur'an mladoj braci i sestrama. Što se toga tice, nadam se, ako Bog da, da imam kud pred Uzvišenog Allaha, dž.š.”
______________________________________
Kasim ef. Mašic roden je 1919. godine u selu Luke kod Ilijaša. Tu je završio osnovno školovanje a potom GHM i VIŠT (Višu šerijatsku teološku školu) u Sarajevu. Period od 1948. do 1961. provodi u zatvoru. Po izlasku iz zatvora biva mu uskraceno pravo na zaposlenje, da bi nakon duže pauze poceo raditi kao imam, hatib i muallim u Brezi, gdje ostaje do 1974. godine kada je postavljen za imama, hatiba i muallima u Sulejmaniji (narodu poznatoj kao Šarena džamija) u Travniku.
Na tom radnom mjestu ostaje sve do 1987. godine kada je penzionisan.
_________________________________________
Kasim-efendiju sam upoznao još 1975. godine kada sam, kao tek postavljeni imam u džematu Odžak - Donji Vakuf, prisustvovao regionalnom seminaru u Travniku na kojem je držao predavanje na temu - Neki oblici našeg otudivanja od islama.
Uz iznošenje brojnih naznaka kako zaštititi i sacuvati naš islamski identitet Kasim-efendija je posebno apostrofirao ulogu imama kao duhovnih pastira. Posebno je govorio o samoprijegoru i žrtvovanju na tom putu i moralnosti imama kao temeljnoj pretpostavci za postojanost vjernika u islamu. U njegovoj licnosti sam još tad prepoznao gorljivog borca za islam. Bio je izuzetno kritican prema imamskoj indolentnosti koja je, prema njemu, uveliko doprinosila sveopcem gafletu muslimana. Tokom cijelog života družio se sa imamima, uvijek nastojeci da uputi poneki savjet ili dozna nešto o stanju u njihovim džematima.
U ljeto 1996. godine organizovali smo trodnevni regionalni seminar na temu: “Kako unaprijediti vjeronauku u školama i mektebima”.
Ucesnici su bili vjeroucitelji u školama i odreden broj imama. Seminar je održan kao kampovanje u živopisnom krajoliku izletišta Bistricak. Pozvali smo i Kasim-efendiju koji je bio najstariji ucesnik. Bio je oduševljen idejom i ambijentom. U dva navrata imao je priliku mladim kolegama predstaviti neke svoje metode poducavanja što je, za one koji su došli sa iskrenim nijjetom, bilo dragocjeno iskustvo.
U trenucima odmora i sportskih aktivnosti šetali smo i razgovarali. Kao imam koji je do najsitnijih detalja poznavao stanje medu imamima i islamskoj zajednici, tada mi je rekao “Hafiz-efendija, ne znam hoceš li se složiti sa mnom, ja držim da nama muslimanima ne fali alima, ali nam fali karaktera”.
Uvijek je preferirao moralnost, pobožnost i radinost nad ilmom i visokim zvanjima. Uz to što je bio visoko obrazovan imam, njega su prvenstveno krasile odlike moralnog i karakternog alima. Nije se libio govoriti istinu pred bilo kim, ne razmišljajuci o mogucim posljedicama.
Do posljednjeg djelica tjelesne snage bio je redovan džematlija u Sulejmaniji. Odnos prema namazu najbolje ilustriraju dvije zgode iz njegova života.
Dolaskom u zatvor 1948. godine, bez imalo ustrucavanja i bojazni, obavljao je propisane namaze. Pošto je to ubrzo zasmetalo nekima, zatvorskim cinovnicima i zatvorenicima, pokušali su ga odvratiti od toga. Njegova reakcija i odgovor bili su: “Cujte, ja glavu dam al’ namaza ne dam.”
Drugi slucaj desio se prilikom posjete Turskoj, s pocetka sedamdesetih kada je Kasim-ef. bio clan ekskurzije u kojoj su bili i neki ugledni alimi, medu njima i tadšnji reisu-l-ulema i njegov savjetnik za šerijatska pitanja. Trebalo je da posjete Dolma bašce, poznati muzej. Nagovarao je neke kolega bliske reisu da mu kažu da naredi da se autobus zaustavi kod hotela gdje su boravili, kako bi obavili ikindiju, cije je vrijeme bilo pri kraju. Kad to nije uspjelo, približavajuci se hotelu, Kasim-ef. je uzviknuo: “Šofer. Stani!”
U prilog njegovoj pobožnosti govori i podatak da je naš Kasim-ef. nepunih 25 godina, sve dok mu se zdravstveno stanje nije pogoršalo, postio savmi-Davud, post koji je praktikovao Davud, a.s, jedan dan je postio, a jedan mrsio. Nastojao je pronaci osobu u Travniku koja bi to nastavila ali, nažalost, nije uspio.
Inace, kompletan život rahmetli Kasim ef. odisao je skromnošcu i bogobojaznošcu. cesto je spominjao smrt i susret sa Allahom, dž.š. Otuda je dolazilo njegovo nastojanje u davanju prednosti Allahovom hataru nad ljudskim. Uz ostale elemente vasijjeta – oporuke, za svoga života odredio je i lica koja ce obaviti poslove u vezi sa njegovom dženazom. Kada me je zijaretio u stanu, s pocetka 1998. godine i prilikom svecanog rucka povodom svadbe Ismira Karage u Turbetu, rekao mi je: “Hafiz efendija, ja sam svojima rekao, kad preselim, neka mi dženazu klanja hafiz Mahmut-ef. Traljic, moj prijatelj i zatvorski kolega, ako on ne mogne onda ceš to ti uraditi, a ako ti preseliš prije mene ili budeš sprijecen onda neka to ucini moj mladi i poštovani kolega muderris Ahmed-ef. Adilovic u kojem vidim nasljednika Ahmed ef. Bureku, akobogda. Kasnije sam doznao da je on pred smrt promijenio taj redoslijed, stavivši profesora Adilovica prije mene, što je sasvim razumljivo jer ga je Ahmed-ef, da ga Allah nagradi, redovno obilazio i uvijek mu bio pri ruci. Nažalost, opruka Kasim-ef. nije se ispoštovala. Dženazu je klanjao reisul-ulema, dr. Mustafa ef. Ceric, “na vlastitu odgovornost”, kako je sam kazao.
U Islamskoj zajednici od mnogo godina unazad skoro da je postalo pravilo da se o njenim istaknutim pregaocima, s rijecima punim poštovanja, govori tek nakon njihove smrti, dok se te istaknute licnosti za života zaboravljaju i prepuštaju svim nedacama s kojima se kroz svoj staracki život sami bore. Dok je reisu-l-ulema nadahnuto i s puno lijepih rijeci govorio o licnosti hadži Kasim ef. Mašica, nisam se mogao oteti razmišljanju, koliko se IZ stvarno brinula o Kasim ef. Hvala Allahu da je imao svoju vjernu Sabiha hanumu, svog sina, uzornu porodicu Indžic, Ahmed-ef. Adilovica i, povremeno, nas nekoliko, njegovih vjernih poštovaoca, za koje je, ma koliko zvucalo pretenciozno, imao obicaj kazati 'zdravo jezgro bošnjacke uleme'.
Stoga je trebalo posjetiti Kasim ef. i od njega živog tražiti halala, a ne nakon njegove smrti. Možda bi se tom prilikom cule rijeci koje bi rezultirale zbijanju naših redova ili rijeci nimalo ugodne za one koji arogantno i s pozicija sile nipodaštavaju dijalog i svako drukcije mišljenje. Vjerujemo u Sudnji dan kad ce nam Pravedni Sudija presuditi u onome oko cega smo se razilazili.
Masa okupljenih vjernika i poštovaoca Kasim ef. okupila se na njegovoj dženazi u Travniku. Skoro iz svih mjesta iz srednje Bosne došli su muslimani i ulema da isprate rahmetliju i da smjerno, u dovi, za njeg zamole Allahov oprost i ahiretsku srecu.
Njegova dženaza najbolji je pokazatelj ugleda koji je uživao u narodu. U suncanom i svijetlom danu pokopan je u travnickom mezaristanu Derventa, hadži Kasim-ef. Mašic, bosanski alim, svijetlog životnog puta koji se predstavljao kao 'obicni Allahov rob,' sin rahmetli Mejre i Mehmeda iz Ilijaša. Njegovom smrcu BiH je siromašnija za još jedan biser iz niza cestite bošnjacke uleme.
Zato, draga i poštovana talebo i muderrisi Elci Ibrahim-pašine medrese, pošto je Kasim-ef. pokopan u vašem susjedstvu, kada god vas put nanese pored njegovog mezara, sjetite se ovog velikana iz reda onih koji pozivaše Allahu i ucite mu dovu kako bi se Uzvišeni smilovao i nama i njemu i ucinio nas karakternim i ucenim kao što je on bio.
'Gospodaru naš oprosti nama i braci našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš ti si zaista dobar i milostiv.” (El- Hašr: 10)
UZORAN ALIM I MUALLIM
Kasim-ef. bio je uzor svim istinskim pregaocima za islam. On je bio muallim iza kojeg su ostale generacije muslimana temeljito naucenih principima islama i posebno pravilnom ucenju Kur'ana. Neizmjerna želja i upornost da polaznicima vjeronauke prenese svoja znanja redovno su rezultirali uspjehom.
Njegov pedagoški rad nije prestajao ni nakon izdržanih 13 godina zatvora, kada mu je bila zabranjena svaka djelatnost, kao ni nakon odlaska u penziju, kada su neki njegove casove vjeronauke za razlicite uzraste doživljavali kao svojevrsnu provokaciju i samoisticanje. No, njega nisu zanimale price zlobnih lijenih. Sam je govorio: “Ako mogu reci da sam u necemu za života uspio onda je to moj ta'limul - Kur'an mladoj braci i sestrama. Što se toga tice, nadam se, ako Bog da, da imam kud pred Uzvišenog Allaha, dž.š.”
Govoreci o svom muallimskom radu, skoro redovno je spominjao svog rahmetli muderrisa, hafiza Džemalludin-efendiju Hadžijahica od kojeg je preuzeo metodu savladavanja meharidžul'hurufa (pravilnog izgovora harfova).
Prilikom prijemnih ispita na Islamskoj pedagoškoj akademiji u Zenici, kao ispitivac, mogao sam se uvjeriti u kvalitet ucenja i kiraet kandidata koji su ucili pred Kasim efendijom.
______________________________________
Kasim ef. Mašic roden je 1919. godine u selu Luke kod Ilijaša. Tu je završio osnovno školovanje a potom GHM i VIŠT (Višu šerijatsku teološku školu) u Sarajevu. Period od 1948. do 1961. provodi u zatvoru. Po izlasku iz zatvora biva mu uskraceno pravo na zaposlenje, da bi nakon duže pauze poceo raditi kao imam, hatib i muallim u Brezi, gdje ostaje do 1974. godine kada je postavljen za imama, hatiba i muallima u Sulejmaniji (narodu poznatoj kao Šarena džamija) u Travniku.
Na tom radnom mjestu ostaje sve do 1987. godine kada je penzionisan.
_________________________________________
GORLJIVI BORAC ZA ISLAM
Kasim-efendiju sam upoznao još 1975. godine kada sam, kao tek postavljeni imam u džematu Odžak - Donji Vakuf, prisustvovao regionalnom seminaru u Travniku na kojem je držao predavanje na temu - Neki oblici našeg otudivanja od islama.
Uz iznošenje brojnih naznaka kako zaštititi i sacuvati naš islamski identitet Kasim-efendija je posebno apostrofirao ulogu imama kao duhovnih pastira. Posebno je govorio o samoprijegoru i žrtvovanju na tom putu i moralnosti imama kao temeljnoj pretpostavci za postojanost vjernika u islamu. U njegovoj licnosti sam još tad prepoznao gorljivog borca za islam. Bio je izuzetno kritican prema imamskoj indolentnosti koja je, prema njemu, uveliko doprinosila sveopcem gafletu muslimana. Tokom cijelog života družio se sa imamima, uvijek nastojeci da uputi poneki savjet ili dozna nešto o stanju u njihovim džematima.
NA KAMPOVANJU
U ljeto 1996. godine organizovali smo trodnevni regionalni seminar na temu: “Kako unaprijediti vjeronauku u školama i mektebima”.
Ucesnici su bili vjeroucitelji u školama i odreden broj imama. Seminar je održan kao kampovanje u živopisnom krajoliku izletišta Bistricak. Pozvali smo i Kasim-efendiju koji je bio najstariji ucesnik. Bio je oduševljen idejom i ambijentom. U dva navrata imao je priliku mladim kolegama predstaviti neke svoje metode poducavanja što je, za one koji su došli sa iskrenim nijjetom, bilo dragocjeno iskustvo.
FALI NAM KARAKTERA
U trenucima odmora i sportskih aktivnosti šetali smo i razgovarali. Kao imam koji je do najsitnijih detalja poznavao stanje medu imamima i islamskoj zajednici, tada mi je rekao “Hafiz-efendija, ne znam hoceš li se složiti sa mnom, ja držim da nama muslimanima ne fali alima, ali nam fali karaktera”.
Uvijek je preferirao moralnost, pobožnost i radinost nad ilmom i visokim zvanjima. Uz to što je bio visoko obrazovan imam, njega su prvenstveno krasile odlike moralnog i karakternog alima. Nije se libio govoriti istinu pred bilo kim, ne razmišljajuci o mogucim posljedicama.
ODNOS PREMA NAMAZU
Do posljednjeg djelica tjelesne snage bio je redovan džematlija u Sulejmaniji. Odnos prema namazu najbolje ilustriraju dvije zgode iz njegova života.
Dolaskom u zatvor 1948. godine, bez imalo ustrucavanja i bojazni, obavljao je propisane namaze. Pošto je to ubrzo zasmetalo nekima, zatvorskim cinovnicima i zatvorenicima, pokušali su ga odvratiti od toga. Njegova reakcija i odgovor bili su: “Cujte, ja glavu dam al’ namaza ne dam.”
Drugi slucaj desio se prilikom posjete Turskoj, s pocetka sedamdesetih kada je Kasim-ef. bio clan ekskurzije u kojoj su bili i neki ugledni alimi, medu njima i tadšnji reisu-l-ulema i njegov savjetnik za šerijatska pitanja. Trebalo je da posjete Dolma bašce, poznati muzej. Nagovarao je neke kolega bliske reisu da mu kažu da naredi da se autobus zaustavi kod hotela gdje su boravili, kako bi obavili ikindiju, cije je vrijeme bilo pri kraju. Kad to nije uspjelo, približavajuci se hotelu, Kasim-ef. je uzviknuo: “Šofer. Stani!”
Autobus se naglo zaustavio i svi su pomislili da se nešto desilo. On je ljutito dodao: “Draža mi je ikindija od hiljadu vaših Dolma bašci, helac bila!”
Iz autobusa su sa njim izašli i u tome ga podržali samo hafiz Camil ef. Silajdžic i hafiz Muhamed-ef. Ljevakovic.
U prilog njegovoj pobožnosti govori i podatak da je naš Kasim-ef. nepunih 25 godina, sve dok mu se zdravstveno stanje nije pogoršalo, postio savmi-Davud, post koji je praktikovao Davud, a.s, jedan dan je postio, a jedan mrsio. Nastojao je pronaci osobu u Travniku koja bi to nastavila ali, nažalost, nije uspio.
VASIJJET
Inace, kompletan život rahmetli Kasim ef. odisao je skromnošcu i bogobojaznošcu. cesto je spominjao smrt i susret sa Allahom, dž.š. Otuda je dolazilo njegovo nastojanje u davanju prednosti Allahovom hataru nad ljudskim. Uz ostale elemente vasijjeta – oporuke, za svoga života odredio je i lica koja ce obaviti poslove u vezi sa njegovom dženazom. Kada me je zijaretio u stanu, s pocetka 1998. godine i prilikom svecanog rucka povodom svadbe Ismira Karage u Turbetu, rekao mi je: “Hafiz efendija, ja sam svojima rekao, kad preselim, neka mi dženazu klanja hafiz Mahmut-ef. Traljic, moj prijatelj i zatvorski kolega, ako on ne mogne onda ceš to ti uraditi, a ako ti preseliš prije mene ili budeš sprijecen onda neka to ucini moj mladi i poštovani kolega muderris Ahmed-ef. Adilovic u kojem vidim nasljednika Ahmed ef. Bureku, akobogda. Kasnije sam doznao da je on pred smrt promijenio taj redoslijed, stavivši profesora Adilovica prije mene, što je sasvim razumljivo jer ga je Ahmed-ef, da ga Allah nagradi, redovno obilazio i uvijek mu bio pri ruci. Nažalost, opruka Kasim-ef. nije se ispoštovala. Dženazu je klanjao reisul-ulema, dr. Mustafa ef. Ceric, “na vlastitu odgovornost”, kako je sam kazao.
ZDRAVO JEZGRO BOŠNJAcKE ULEME
U Islamskoj zajednici od mnogo godina unazad skoro da je postalo pravilo da se o njenim istaknutim pregaocima, s rijecima punim poštovanja, govori tek nakon njihove smrti, dok se te istaknute licnosti za života zaboravljaju i prepuštaju svim nedacama s kojima se kroz svoj staracki život sami bore. Dok je reisu-l-ulema nadahnuto i s puno lijepih rijeci govorio o licnosti hadži Kasim ef. Mašica, nisam se mogao oteti razmišljanju, koliko se IZ stvarno brinula o Kasim ef. Hvala Allahu da je imao svoju vjernu Sabiha hanumu, svog sina, uzornu porodicu Indžic, Ahmed-ef. Adilovica i, povremeno, nas nekoliko, njegovih vjernih poštovaoca, za koje je, ma koliko zvucalo pretenciozno, imao obicaj kazati 'zdravo jezgro bošnjacke uleme'.
Stoga je trebalo posjetiti Kasim ef. i od njega živog tražiti halala, a ne nakon njegove smrti. Možda bi se tom prilikom cule rijeci koje bi rezultirale zbijanju naših redova ili rijeci nimalo ugodne za one koji arogantno i s pozicija sile nipodaštavaju dijalog i svako drukcije mišljenje. Vjerujemo u Sudnji dan kad ce nam Pravedni Sudija presuditi u onome oko cega smo se razilazili.
DŽENAZA
Masa okupljenih vjernika i poštovaoca Kasim ef. okupila se na njegovoj dženazi u Travniku. Skoro iz svih mjesta iz srednje Bosne došli su muslimani i ulema da isprate rahmetliju i da smjerno, u dovi, za njeg zamole Allahov oprost i ahiretsku srecu.
Njegova dženaza najbolji je pokazatelj ugleda koji je uživao u narodu. U suncanom i svijetlom danu pokopan je u travnickom mezaristanu Derventa, hadži Kasim-ef. Mašic, bosanski alim, svijetlog životnog puta koji se predstavljao kao 'obicni Allahov rob,' sin rahmetli Mejre i Mehmeda iz Ilijaša. Njegovom smrcu BiH je siromašnija za još jedan biser iz niza cestite bošnjacke uleme.
Zato, draga i poštovana talebo i muderrisi Elci Ibrahim-pašine medrese, pošto je Kasim-ef. pokopan u vašem susjedstvu, kada god vas put nanese pored njegovog mezara, sjetite se ovog velikana iz reda onih koji pozivaše Allahu i ucite mu dovu kako bi se Uzvišeni smilovao i nama i njemu i ucinio nas karakternim i ucenim kao što je on bio.
'Gospodaru naš oprosti nama i braci našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš ti si zaista dobar i milostiv.” (El- Hašr: 10)
(sura Et-Tewba 111. ajet)